Virtualna stvarnost (eng. virtual reality, VR) je uporaba računalnog modeliranja i simulacije koja omogućava korisniku da stupi u interakciju s umjetno modeliranom 3D okolinom.
Primjena virtualne stvarnosti uranja korisnika u računalno generiranu okolinu koja simulira stvarnost kroz uporabu interaktivnih uređaja koji šalju i primaju informacije i nose se kao naočale, slušalice, rukavice ili odijela.
Kako funkcionira virtualna stvarnost?
U uobičajenom VR formatu, korisnik koji nosi kacigu sa stereoskopskim zaslonom vidi animirane slike simulirane okoline, odnosno okoline koja zapravo ne postoji.
Iluzija „uronjenosti“ (teleprisutnosti) je pod utjecajem senzora pokreta koji čitaju korisnikove pokrete i prilagođavaju pogled na zaslon u skladu s tim, obično u stvarnom vremenu (tj, u istom trenutku kada korisnik napravi pokret). Zato, korisnik može proći kroz nekoliko simuliranih soba, i iskusiti promjenu gledišta i perspektiva koje su uvjerljivo povezane s njegovim ili njenim vlastitim pokretima glave i koracima.
Ako korisnik nosi podatkovne rukavice opremljene uređajima s povratnom silom koje pružaju osjećaj dodira, on ili ona može podignuti i manipulirati objektima koje vidi u virtualnoj okolini. Na sličan način, pružanjem haptičkih povratnih informacija, rade i igraće konzole koje vibriraju kada se nešto dogodi na zaslonu.
Dodaci za virtualnu stvarnost
Najčešće rezervirano za videoigre, neki virtualni sustavi mogu uključivati i pokretnu traku za trčanje koja simulira hodanje ili trčanje. Kada korisnik trči brže u stvarnom svijetu, njihov avatar može se kretati istom brzinom u virtualnom svijetu. Kada se korisnik prestane kretati, zaustavit će se i lik u igri.
Smartfoni već imaju zaslon, podršku za zvuk i senzore pokreta, zbog čega se mogu iskoristiti kao ručni alati za virtualnu i proširenu stvarnost.
Primjene virtualne stvarnosti
Iako se virtualna stvarnost najčešće veže uz igranje videoigara ili gledanje filmova, ona osim zabave ima i neka vrlo važna područja primjene.
Ponajviše, to su uvijek bile vježbe za aktivnosti u stvarnom životu. Privlačnost simulacija je što one mogu pružiti obuku jednaku ili gotovo jednaku praksama sa stvarnim sustavima, ali o manjem financijskom trošku i s većom razinom sigurnosti. Ovo je posebno slučaj s vojnom obukom, a prva značajna primjena komercijalnih simulatora su bile pilotske vježbe tijekom Drugog svjetskog rata.
Na sličan način virtualna stvarnost ima važnu ulogu u obuci astronauta, koji mogu ovdje na Zemlji prolaziti vježbe koje će ih obučiti za rad u okolini nulte gravitacije.
Virtualna stvarnost postala je i dijelom kirurgije kroz tehnologiju teleprisutnosti, uporabe robotskih uređaja koje se kontroliraju na daljinu putem posredovanih povratnih osjetilnih informacija za obavljanje zadatka.
U Hrvatskoj je 2015. godine otvoren prvi VR studio Legame u Zagrebu.
Razlika između virtualne i augmentativne stvarnosti
Nešto što često možemo čuti uz pojam kao što je virtualna stvarnost je augmentativna stvarnost. Mnogima nije jasno koja je razlika između ta dva pojma, a možemo reći da su oni donekle slični. Virtualna stvarnost će, kao što smo rekli, u potpunosti promijeniti okolinu onoga tko je koristi, pa tako korisnik može putem nje iskusiti nešto što je u potpunosti drukčije od okoline u kojoj se nalazi.
Augmentativna stvarnost, s druge strane, može uzeti okolinu u kojoj se njezin korisnik nalazi te koristeći neke elemente iste, promijeniti njezine detalje. Dobar primjer augmentativne stvarnosti je vrlo popularna igra Pokemon GO. Ona svojim korisnicima omogućuje da prilikom šetnje svojim gradom, na dobro poznatim mjestima, love malena čudovišta poznata kao Pokemoni. Dakle, ne mijenja izgled njihovog grada, niti mjesta na kojima se nalaze, već u njih dodaje zabavne elemente kao što su Pokemoni koje oni mogu loviti.
Obje ove tehnologije u zadnje vrijeme su postale jako popularne, a ostaje nam vidjeti u kojem će se smjeru kretati njihov daljnji razvoj i što će nam sve donijeti u skorijoj budućnosti.
